Pojam “sindrom” dolazi od grčke riječi συνδρομή, što u prijevodu znači uspjeti zajedno, a u medicinskim krugovima označava cijeli niz simptoma i uzroka koji su vezani za određeno zdravstveno stanje čineći cjelinu.

Stoga je i sindrom policističnih jajnika stanje koje je etiološki i simptomatski izrazito kompleksno te mnoge žene pogađa na različite načine, uključujući endokrinološke, metaboličke, reproduktivne, psihološke te dermatološke tegobe.

Prema najnovijoj objavi časopisa JAMA Clinical Guidelines Synopsis iz ožujka 2018., PCOS je zabilježen kod 4 do 21% svjetske populacije, ovisno o dijagnostičkim kriterijima uzetim u obzir. Autori navode da se kroz proteklih 25 godina PCOS definirao kroz 3 seta različitih dijagnostičkih kriterija.

PCOS – kriteriji za postavljanje dijagnoze

Prvi kriteriji za dijagnostiku PCOS postavljeni su još 1990. od strane Američkog nacionalnog instituta za zdravlje (National Insitutes of Health – NIH), a uključivali su hiperandrogenizam/hiperandrogenemiju, anovulaciju ili neredovite ovulacije te isključenje ostalih stanja koja se mogu slično manifestirati. Posljednji kriterij odnosio se na ultrazvučni nalaz PCOS, međutim nije bio presudan za postavljanje dijagnoze.

Drugi set kriterija postavljen je na konferenciji u Rotterdamu 2003. od strane Europskog društva za humanu reprodukciju te Američkog društva za reprodukcijsku medicinu (European Society for Human Reproduction and Human Embryology – ESHRE/American Society for Reproductive Medicine – ASRM). Prema ovom kriteriju, da bi se postavila dijagnoza PCOS, moraju biti prisutna 2 od 3 sljedeća parametra: oligoovulacija (neredovite ovulacije) i/ili anovulacija, klinički i/ili biokemijski znakovi hiperandrogenizma te ultrazvučni nalaz policističnih jajnika.

Najnoviji kriteriji postavljeni su 2006. Organizacija za stanja povezana s povećanim stvaranjem androgena i sindrom policističnih jajnika (Androgen Excess and PCOS Society – AES-PCOS) predlažu da najvažniji kriterij pri postavljanju dijagnoze PCOS treba biti dokaz pretjeranog stvaranja androgena, a zatim oligoovulacija i/ili anovulacija te ultrazvučni nalaz policističnih jajnika, nakon isključenja stanja koja se slično manifestiraju.

Prema najnovijoj objavi časopisa JAMA Clinical Guidelines Synopsis iz ožujka 2018., PCOS je zabilježen kod 4 do 21% svjetske populacije, ovisno o dijagnostičkim kriterijima uzetim u obzir. Autori navode da se kroz proteklih 25 godina PCOS definirao kroz 3 seta različitih dijagnostičkih kriterija.

PCOS simptomi

Prema objavljenom radu, postoji cijeli niz kratkoročnih i dugoročnih komplikacija vezanih uz PCOS, međutim najčešće se ispoljavaju one dermatološke prirode, reproduktivna disfunkcija te metabolički problemi izravno vezani za poremećaj tjelesne težine.

Dermatološki problem najčešće se odnosi na hirzutizam (pretjerana dlakavost kod žena na mjestima koja su tipičnija za muškarce), koji ispoljava do 70% pacijentica. Nadalje, čest je problem u vidu akni za oko 15-25% pacijentica te androgena alopecija.

PCOS i neplodnost

Sindrom policističnih jajnika postaje posebno osjetljiv problem u smislu planiranja obitelji i reproduktivne sposobnosti. Procjenjuje se da je sindrom policističnih jajnika u pozadini gotovo 80% anovulacijske neplodnosti, uz prisutnost ostalih poremećaja kao što su pretilost i drugih težih metaboličkih stanja. No, s druge strane, sve dok žene imaju odgovarajući pristup liječenju neplodnosti, nije uočena značajna razlika u broju djece žena sa i bez problema policističnih jajnika. Razlika je uočena tek u vremenu potrebnom za začeće, kao i potrebnim lijekovima za potpomognutu oplodnju.

Uzimajući u obzir sve tegobe koje sa sobom nosi PCOS, pacijentice u određenom rasponu mogu ispoljavati znakove iz depresivnog spektra, koje, razumljivo, smanjuju kvalitetu života. Povećana sklonost metaboličkim poremećajima, koji mogu uzrokovati dijabetes tip 2, poremećaj tjelesne težine, hipertenziju te promjene na koži, često sa sobom nose osjećaj srama, stigmatiziranosti, poljuljanog samopouzdanja i povlačenja u sebe.

Stoga je od velike važnosti prepoznati sve simptome, zatražiti adekvatan liječnički tretman, redovito se kontrolirati te se uključiti u neki aspekt fizičke aktivnosti, koja uvelike može pomoći i našem duhu i našem tijelu.