Doc. dr. sc. Ante Silić, spec. psihijatar, je za Jutarnji list dao zanimljivi intervju na temu kako su oboljeli od PTSP-a i drugih psihičkih poremećaja doživjeli epidemiju koronavirusa te potres u Zagrebu.

Navedeni intervju prenosimo u cjelosti.

Ako sami imate F dijagnozu ili pak imate člana obitelji, na što trebate obratiti pažnju?

Jako je važno da redovito uzimate propisanu terapiju i da stupite u telefonski kontakt sa svojim psihijatrom kako bi eventualno prilagodili terapiju.

Što se sada događa s kroničnim bolesnicima, hoće li se svima pogoršati stanje?

Neće. Iako je teško generalizirati, u akutnoj situaciji brže će reagirati ljudi koji su ranije bili zdravi. Tko je ranije dijagnosticiran, reagirat će, ponekad s odgodom. Bio sam dežuran u KBC-u Sestre milosrdnice kad je bio potres, morali smo evakuirati odjel dok statičari nisu rekli da je zgrada sigurna. U usporedbi s pacijentima s drugih odjela, naši pacijenti su bili daleko kompenziraniji i konstruktivniji, pomagali su.

Na potres nisam posebno reagirala, ali sam iduća dva dana imala teške glavobolje. Je li to znak PTSP-a?

Psihijatrija jasno definira PTSP, posttraumatski stresni poremećaj. On se može javiti nakon situacija neposredne ugroze života osobe ili nekoga u njenoj neposrednoj blizini, kao što je to bilo u slučaju potresa. Ako čovjek reagira u roku od par dana, pa čak i tjedana, ako njegova reakcija s različitim mehanizmima nošenja sa stresom – bilo to spavanje, alkohol, trzanje na najmanji zvuk ili vibraciju, neki drugi ventil – nakon nekog vremena prođe, to zovemo akutnom stresnom reakcijom. No ako ne prođe, to se kvalificira kao poremećaj prilagodbe, a ako bi problemi potrajali dulje od šest mjeseci, to bi se moglo razviti u PTSP. No često olako koristimo taj termin u svakodnevnom govoru. Nitko od nas ni teoretski danas ne može biti u PTSP-u od potresa, prošlo je premalo vremena.

Je li moguće da netko s PTSP-om sada nije reagirao na potres?

Da. Tko god ima dijagnosticiran PTSP, na ovu će situaciju u pravilu reagirati drugačije od ljudi bez takvog iskustva. Kod nas je većinom riječ o ratnom PTSP-u, ali je i dosta onih koji su preživjeli pljačku pošte, banke, prometne nezgode. Oni su u pravilu u stanju povišenog stresa i kortizola. U PTSP-u organizam ostaje u stanju kao da od traume nije prošlo 2 ili 15 godina, nego kao da je bila jučer i da će se ponoviti sutra.

Osjećaju li onda oni sada paradoksalno olakšanje?

Neki pacijenti doista to tako opisuju, kao da su dobili potvrdu da su bili u pravu što su se osjećali tako. Mogu reći “eto vidiš da nije bez vraga da ne spavam, da skačem na svaki zvuk…” No dugoročno će im to pogoršati stanje. Nemamo puno iskustva s ljudima koji imaju “dva PTSP-a”, da je netko iskusio i ratnu traumu, i koronu, i potres. No, nažalost, sada ćemo doznati.

Mnoge je ovo vratilo u 90-e. Može li se sadašnje stanje ugroženosti iskoristiti za rješavanje trauma iz 90-ih?

Mogu odgovoriti s da i ne, ali radije ću reći da, moglo se iskoristiti kao prilika. Kako kažu Amerikanci, svaka prepreka i problem mogu biti prilika za razvoj i pomak naprijed. Kod ljudi koji su se nezdravo ogradili od bivše traume i zakopali je duboko, potres i pandemija mogu se gledati kao prilike za ponovno prorađivanje traume, za novi odgovor na neposrednu ugrozu, kao što je razvijanje zdravog životnog stila. Sve te naše preporuke zvuče banalno, to je onaj dio teksta koji čitatelj preskače. Svjestan sam toga, ali ponavljam jer je izuzetno važno: ritam dana i noći, zdrava prehrana, zdravi ventili poput tjelovježbe. Aerobna tjelovježba bolji je anksiolitik od alkohola, normabela, xanaxa, lorsilana. Važno je spavati noću. Dapače, popodnevno spavanje može više štetiti nego koristiti.

Zašto?

Naš organizam je fino ugođen stroj, ima svoj hormonski i metabolički ritam dan – noć. Taj ritam ugađaju razni hormoni poput kortizola. Ako mijenjamo dan za noć, ti se ritmovi desinhroniziraju, što nam dodatno pojačava stres, a posljedice možemo osjećati i fizički i psihički. Dakle, jako je bitno kvalitetno i redovito spavati te pokušati pratiti što je moguće bolje prirodni ritam svjetla i tame. Danju se treba što više kretati, koža izložena suncu proizvodi vitamin D3, jako bitan za psihičko i fizičko zdravlje te za funkcionalnost imunosustava, zatim zdravo se hraniti zbog probiotika i ostalih vitamina. I vježbati, vježbati, vježbati. Nema bolje pomoći, osim psihofarmaka kad su doista potrebni. Anksiolitici ili alkohol kratkoročno pokriju simptome, no dugoročno mogu više štetiti nego koristiti. Pridržavanje tih osnovnih pravila pomoći će prosječnom čovjeku više od bilo koje čarobne tablete. Jer čarobne tablete nema.

Pročitajte i naš tekst o utjecaju kortizola u stresnim reakcijama o kojima smo pisali ranije.

Povezano