Osjećate konstantan umor, iscrpljenost bez obzira na količinu sna, bezvoljni ste i teže se nosite sa radnim zadacima koje ste prije obavljali “kao od šale”?

Sve navedeno može biti posljedica izgaranja na poslu, odnosno sindroma burnout-a.

Dugotrajna izloženost visokim razinama stresa

Izgaranje se ne javlja preko noći – treba imati u vidu da je riječ o dugotrajnoj izloženosti visokim razinama stresa u poslovnoj okolini, a kada dođe do akumulacije s kojom se više ne možemo nositi, osjetit ćemo prve znakove izgaranja.

Tko je sklon sindromu izgaranja na poslu?

Kao ljudi skloni smo određena zanimanja automatski svrstati kao izrazito stresna, što je u mnogim slučajevima zaista točno – npr. generalno svi smatramo da su pirotehničari, vatrogasci ili piloti oni koji svoj posao mogu etiketirati visoko stresnim. Međutim, samom činjenicom da je neki posao stresniji od drugog, ne znači da ima visok postotak izgaranja zaposlenika na poslu. Zašto?

Izgaranju su prvenstveno skloni oni koji izrazito odgovorno, požrtvorno, s puno želje i entuzijazma pristupaju svom poslu, klijentima i kolegama, perfekcionisti, pesimistične i kompetitivne osobe te oni željni potpune kontrole – a složit ćemo se da ovakav pristup nije usko vezan s opasnim i stresnim zanimanjima, već je individualna odlika.

Početak sindroma

Sindrom se razvija postupno od početne faze ‘medenog mjeseca’, kad je osoba puna optimizma, entuzijazma, energije, kreativnosti i požrtvovnosti prema poslu.

Već se tada, nema li osoba adaptabilne obrasce suočavanja sa stresom, sije sjeme burnouta. Slijedi pad zadovoljstva i efikasnosti na poslu koji se s vremenom na ponašajnom planu očituje sve slabijim učinkom, povišenom stopom bolovanja, kašnjenja, izostanaka, a ponekad i promjene posla.

Emocionalna iscrpljenost i fizički simptomi

Na emocionalnom planu prisutna je emocionalna iscrpljenost. Osoba postaje nezainteresirana, ne razvija odnose i ne povezuje se s drugima s ranijom lakoćom, javlja se anksioznost, osjećaj bespomoćnosti, gubitak interesa i motivacije, emocionalna praznina, osjećaj gubitka smisla, apatija te depresija. Emocionalna slika sindroma burn out-a prenijet će se i na konkretne fizičke simptome kao što su kronični umor, iscrpljenost, pad imuniteta, glavobolje, bolovi u mišićima te problemi sa spavanjem.

Često osoba nije ni svjesna da izgara na poslu, a čimbenici koji najčešće pridonose pojavi ovog sindroma su osjećaj smanjene kontrole nad dinamikom posla i mogućnosti odlučivanja, izostanak zasluženog stručnog priznanja i nedostatak zajedništva u timu ili ugrožene moralne vrijednosti zaposlenika.

Važno je napomenuti da povremeno i problemi na osobnom planu mogu prijedonijeti produbljivanju izgaranja, jer osoba izvan radne okoline nema dovoljno podrške ili “ispušni ventil”.

Prevencija i oporavak od burnouta

Objektivno sagledajte situaciju

Prvi i najvažniji korak u preveniranju i oporavku je prepoznati (priznati) problem i pokušati objektivno sagledati situaciju. Preispitajte svoje vrijednosti, ciljeve i pokazatelje uspjeha. Započnite s ostvarivošću postavljenih ciljeva – oni su kod ugroženih izgaranjem najčešće nerealno visoki. Redefinirajte ciljeve koje ste si postavili, kao i očekivanja od posla (ili pokušajte ostvariti ciljeve na neki drugi način, npr. promjenom strategije). Smanjite intenzitet rada, uzmite više vremena za dnevni, tjedni i godišnji, što aktivniji odmor. Spavajte više. Time, među ostalim, omogućujete mozgu da procesira informacije prikupljene tokom dana.

Kreirajte dnevnu rutinu

Kreirajte svoju dnevnu rutinu poštujući vlastite cirkadijurne ritmove. To su dnevni ciklusi tjelesnih funkcija, tj. metaboličkih i kemijskih promjena koje utječu na stanje budnosti i spavanja, kao i na krvni tlak, razinu hormona i tjelesnu temperaturu.

Radite najvažniji dio posla u doba dana kad imate najviše energije i najmanje ometanja. Ostatak vremena posvetite manje važnim poslovima ili možda prikupljanju informacija za sljedeći radni zadatak. Ne zaboravite održavati unutarnju ravnotežu osiguravanjem vremena za sebe. Družite se s obitelji, prijateljima, otiđite u kino ili u prirodu.

Ponekad metode samopomoći nisu dovoljne – tada svakako treba razmisliti o stručnoj pomoći u vidu psihoterapijskih tretmana, a u slučaju potrebe, i psihofarmakološkoj terapiji.

Personaliziranim pristupom psihologa, psihoterapeuta i psihijatra postižemo odlične rezultate u rješavanju različitih životnih poteškoća, stresa i psiholoških problema.

Autor

Povezano